Rituali Burleske
Vodič za lektiru: Multikonvencionalizam i hipersenzitivisansa
(Za svakoga tko želi proći državnom panduru.)
Vodič za lektiru prosvjetljenog postmodernizma i predstavnika neokonvencionalizma i hipersenzitivisanse....ups, htjedoh reći, napredne suvremenosti, naravno. Započet ćemo s ovotjednim prijedlogom čitanja-Debilna iščekivanja, Čmarsa Chikensa. U bespućima hipersenzitivisanse, kada svatko čeka svoj red na WC, praktično je, nadasve, govoriti o iščekivanjima. Sve to ionako počinje s knjigama. Prekopali ste svaki ormar dvaput, nakon Narnijskih kronika. Zalijetali se u ogledala i zečje rupe, od čega još uvijek imate ostatke blage retardacije, nakon Alise u Zemlji čudesa i Iza ogledala. Skoro se udavili, plutajući na daskama zbog Huckelberryja Finna i tako u nedogled. A kada ste poodrasli, zle knjige su i dalje pronalazile način da vas emocionalno osakate, dajući vam posve pogrešnu koncepciju ljudskog života i poznatih ljudskih iskustava. Bez brige, sve će to, o, šupku moj, prekriti alkohol, droga i šaš. Ne znam otkud šaš u ovom nizu, ali nisam se mogla domisliti ničemu što bi se rimovalo s šaš. Treš, eventualno, ako ga pročitate pogrešno kao traš.
Poznati britanski autor Čmars Chickens je, osim pozamašnog čmara, imao prilično dobru predodžbu zbog čega očekivanja mogu biti debilna, i dao jedan vrlo praktičan savjet s koji m se i ideologija iz naših opskurnih redova, slaže. Treba zabraniti knjige i, općenito, ukinuti pismenost. Svi ljudi imaju pravo da ne pišu i ne čitaju, a u današnjoj eri multikonvencionalizma, treba poštivati svačije pravo da bude zatucan koliko god hoće. Uostalom, tko je uopće i došao na tu glupu ideju da narod treba čitati i pisati? Naravno, oni suludatrijski prosvjetitelji i masoni. Lijepo piše u Bibliji, svakog masona nikud bez kombinezona. Ili garnizona. Ma, koga uopće briga što piše u Bibliji, to je ionako knjiga. Kad ukinemo pismenost, rješit ćemo se svih knjiga, pa i Biblije. Stanimo na kraj teroru slova! Recite ne razumu, prije nego razum kaže ne vama. I ne dajte mu da vas izmanipulira. Zapamtite; ne znači ne.
Maqlu
(Žanr prijepora)
Apsu; Truli mi znak grize dušu. Kakav je to plamen-otrov što mi užari vjeđe i duboko, kao dugom iglom, probuši rupu ravno u pupak mojeg svijeta? Što mi duša ko avet na oltarima leži, blijeđa no snijeg za rođenja godine? Gorčljiva i prazna postade mi školjka, jalova mi krv ustajalo teče, bez moći, bez strasti, bez žara, lebdim ko da zemljom ne hodim. Crni mi kašapu utisne kletvu, ludila sakramente, kadila samoće, raspne me na vrhu hrama da bi se mnome hranile sve grabljive duše tamnih ljudskih noći.
Ereškigal, vidim ti lice, sakrij mi zrcalo, da ne vidim gdje odraz blijedi, dimi svako staklo očiju mojih, umire sva trava krivoputa, spleteni mi tabani tek podzemlja mrak iskaju, a živim još, boginjo, zar mi živu dušu na sahranu šalješ? Ne predi mi odra i vrati mi duh, il' me pozovi k sebi i okončaj avetnu muku. Ereškigal, saslušaj zov moje nutrine, mojeg soka, mojih otrovanih voda. Prenesi me preko ponora il' me utopi u njemu, boginjo, odluči se!
Zar ne vidiš s noćnog neba, Šine, gdje bičuju me slabi i snažni, gdje otkidaju moje udove, jedu mi srce i komadaju glavu? Rasapiše me u ništavilo, okrutni moj, mračni bože, nema me, a još mi svijest bukti u umu. Vrati mi mene, dok još hodim među ljudima ili umukni te misli, još životom opijene. Radost mi vrati il' mi podaj mira, bože, odluči se!
Ningal i Nanna, srebrni vladari, svjetla putniku, a ni krijesnice bar meni, oči mi slijepe uskrsnite nadom, bistru mi vodu s rijeke na jezik stavite. Bogovi moji, il' me crnilom pokrijte, nek' proguta me noćni jahač vaših nomadskih lugova, tjerate mi štap pod dlanove, lutanjem mi stopala gonite, a bez nade u pronalazak,. Svaka me staza progoni, svaki me dom proklinje, svaki me se čovjek odriče. Dajte mi bljesak koji drugima dajete, uskratite ludilo koje čuvate za me, il' me pokosite i uzmite svaki trag rasuđivanja. Bogovi, odlučite se!
Belit-ilu, spavaš mi u trbuhu, mračna kćeri pridruži mi kožu, onu koju trebam, ne sve druge koje postoje, il' spali zanavijek svaku moju želju, nek izgori i padne u vječiti nebitak!
Lilu, daj mi vjetra, čistog, gordog zraka, nek' ustanem moćno nanovo među inicijatima, il' mi uzmi zadnji dah iz grla, nek utihne moj glas, i nek više nikad ne čujem stiha, da u davnini je disao Ašur Ereš, jer više ne diše i njegov je dah prekrila pustinja, kao i njegov Babilon!
Kašapu; Duša ti je blijedi ždral, omotan u crnu svilu pogrebnika, krv tvoja i tečnosti sve tvoje otrovne su rijeke svijeta mrtvih, avet si, a živiš, kljun ti gladno vapi za čarima zemaljskog, trula su ti krila, vonj im njuše oni u kojih srce još kuca, ne kao u tebe, pumpajući crnu krv, već crvenu paru življenja. Vječno ćeš nemir u zatvoru kule nositi, dok ne naučiš ljubit zidove, jer oni su ti jedini ljubavnici, al' neće ti um ove poljane napustiti, zavijek ćeš biti živući ponor, neumrli pokojnik! Ap-su, ap-su, er-ia-i-menden!
Apsu; Takva li je kletva tvoja, vjerolomni druže?
Kašapu; Takva je kletva moja, ti koji nisi.
Apsu; Reci, tek preklinjem te, ima li me još negdje?
Kašapu; Kazujem ti, iskreno, nema te.
I oprah se u hladnoj vodi. Namazah kožu skliskim mirisima. Ogrnuh se tek plaštem i zatočih u mrak. Zapalih tek blagi plam. Pustih dim baal-lilu. Ispružih ruke i dotakoh pod. Od ponoćnog časa, pa sve do puknuća sunčeve kože, pjevah molitve bogovima noći-Takav je maqlu, ritual spaljivanja, gorenja, takav je vapaj najočajnijih, pjev za spas vlastite duše koja ležaše na samrti, od dana kobnog dvoboja i neobičnog sigila umjesto ožiljka. Na prsima, ispod kojih kuca srce, osvanuo je piktogram. Zu. Ab. Ocean. Kaos. Ponor. Nema me.
